Hej, pa voljela sam te. Predana u potpunosti, zaboravljala na sebe.

Spuštam se silovito niz obraz, potežući tebe iz sebe. Obuzima me strah, ne mogu stajati uspravno više. Iščupala sam si kičmu, kada sam rekla : “Gotovo je. Šteta je učinjena.”
Htjela sam se uhvatiti za kosu i baciti od pod, išamarati se i otkotrljati se do tvojih nogu da me šutneš niz neku liticu. Kako sam to mogla učiniti, zašto? Razum me napustio sada kada ga najviše trebam. Bio je tu kada sam donosila životnu odluku. A što ću sada? Što ću sada kada je odluka donešena? Rekao mi je razum da je to jedino rješenje….
Nije me više briga što će biti. Više ne želim to što sam htjela jučer. Vremena za sebe. Jebeš to. Jebeš to bez tebe.
Pričekat ću do sutra. Možda i do sljedeće godine dok se razum vrati. Da me utješi.

Ni s tobom ni bez tebe. Nije mi bolje.

Oprosti mi što počinih ovo ubojstvo nad nama. Slaba sam i ne znam drugačije. Ali i nisam sama u zločinu.

10:40h 8.11.2011.

Emocije. Nestvarne, neobične. Snažne, bolne. Izbijaju na površinu udarajući unutrašnjost. Pobijajući sve što sadrži ovaj komad mesa.

Nedaleko od glave se nalazi budilica. Mrak je ali noćna lampa gori snažnom žutom bojom. Jezičci sjene djevojke se kreću po prostoriji. Glava se podiže ali ne i tijelo. Strašna bol joj ne dopušta. Kralješci kao da gnječe jedno drugo. Bol se širi duž kralježnice , obuhvaća i rebra. Bol je drži sljedećih 20 min u krevetu. No ponovni krik budilice je tjera da se ustane, pokupi stvari i otrči u mrak uhvatiti prijevozno sredstvo koje će je odvesti na mjesto koje je najmanje voljela, mjesto koje je prezirala.

Teškom mukom podiže tijelo, kralješci popuštaju otpor i dopuštaju joj da učini sljedeći korak. Ustaje se, odlazi u kupaonicu, stoji ispred ogledala pridržavajući se za lavandin. Isti prizor svako jutro. Nejasna i mutna osoba je gleda svako jutro istim pogledom. Pogled pun upitnika bez odgovora.

Čini sve kao što čini svako jutro, umiva suho lice, razbistrava oči koje ne mogu vidjeti bolje, navlači odjeću, kupi najpotrebnije (ono što ona smatra da je potrebno) i odlazi sa slušalicama u ušima, mobitelom u džepu, novčanikom u kaputu, a u torbu trpa cigarete, bilježnicu i kemijsku. I odlazi. Zatvara vrata za sobom (koja se nikad ne mogu zatvoriti kako treba). Ne obazire se, i onako već kasni. Trči kroz mrak zvani noć, dodiruje tlo stopalima(pošto su joj starke već davno raspadnute) , hladni zrak joj grebe suho lice  a srce ubrzava svoj puls. Nije joj hladno. Za otprilike 5 minuta se nalazi pred busom, zadihano utrčava unutra a vozač za njom zatvara vrata. Nije ni pronašla svoje mjesto , autobus je već krenuo. Ne razmišlja uopće o svojoj navici kašnjenja, samo sjeda, umornog pogleda(iako je spavala 7 sati), odlaže torbu u sjedalo do, pali glazbu i baca pogled kroz prozor. Trenutno ne vidi ništa. Samo isti prizor koji viđa svako jutro, svjetla mrtvog grada, pokoju figuru kako se kreće preko mosta na svoje radno mjesto. A to je kafić, trgovina,škola ili neki državni posao. Cijeli život gleda ovaj grad duhova, uvijek ista scena, a posljednih 4 godine gleda ga u 6 sati ujutro kroz prozor autobusa.

Autobus se nastavlja kretati a ona se na trenutak vrati iz svijeta misli i ugleda svoju kuću (Ah , vrata su ostala otvorena),. Štrecne je par misli i nastavlja sa vrludanjem pogledom. Pošto ovaj kraj posebno dobro poznaje, odvraća pogled i uzima knjigu pokušavajući makar nešto naučiti za današnji test. Za prolaznu ocjenu. Kao što čini već zadnje 4 godine. Kao što čini većina njenog razreda. Kreteni. Taj entuzijazam je ubrzo napušta i ostavlja sa strane knjigu i vrati pogled na svijet van autobusa. Osjeti nekakvo unutarnje veselje kad je ugledala sunce na horizontu. Zapravo, sunca jos nije bilo ali noć se polagano povlačila. Nastavila je gledati kroz prozor i gubiti se u vlastitim mislima, igrala se sa umom, uglavnom pitalica i mozgalica, kako što na koji način funkcionira i o zakonima fizike; kao na primjer , što bi se dogodilo s njenim tijelom ovisno u kojem položaju se u tom trenutku nalazi, dok bi autoubs padao niz liticu. Ponekad se zapitam, zašto ovoliko riječi ne mogu napisati kad je zaista potrebno, na primjer, tijekom eseja iz hrvatskog jezika. A sada nažalost ovu priču moram pauzirati do sljedećeg slobodnog trenutka. Gladna sam i prljava.

Nažalost, nisam ovo nikako nastavila, ostalo je takvo kako je. Ali mi je zanimljivo ovo čitati 4 mjeseca kasnije.

…

Zato što riječi nisu dovoljne. Zato što riječima ne možeš dotaknuti njenu ruku. Njene usne. Ne možeš osjetiti dah na ramenu dok spava. Srce što ubrzano tuče kad si kraj nje. Riječi ne mogu zamijeniti pogled, dignute obrve i nasmiješeni brk. 

Želiš ju baciti na tlo i natjerati da satima gleda u nebo i osluškuje more. Uvaliti joj se među grudi dok ona laganim pokretima prstiju gladi tvoju kosu. 
Želiš ju iznenaditi cvijetom iz susjedovog dvorišta kojeg si ubrao na putu do njene kuće.
Volio bi da je možeš satima gledati bez da joj postane neugodno. Maziti je po nogama i dodirivati usnu, sa laganom čežnjom u očima. Htio bi imati pravo na ljubomoru, prkos i kontru. Imati pravo na njeno razumijevanje. Samo za sebe. Uvijek tu. 
Puste riječi na ekranu ne daju ti mira, svjesno pišeš stihove bez značaja, topiš se u vlastitoj nemoći. 
Želiš je tu, 
kraj sebe, 
da joj pokažeš da riječi nisu dovoljne. 

Ponekad se zapitam gdje to vodi? U koju to fantaziju se prelijevamo? Da li smo stvarni ili uvjeravamo jedni druge u neku treću stvarnost iako imamo svoje vlastite oči koje vječito ignoriramo? Zar ćemo padati na priče jednih a ignorirati druge? Posjedujete li vi vlastitu volju? Ili ste navijeni roboti koji koračaju u jednom smjeru dok osoba iznad vas ne odluči da trebate skrenuti ulijevo? Zar ste spali na programirano kimanje glavom? Zar ste spali na pasivno buljenje u televiziju i ostale medije koji vam serviraju med i mlijeko, dok vani ljudi vape za slobodom držeći svakojake transparentne. Zar ćete ignorirati vlastite oči? 

Nakit. Sitnice. Konci. Sjene. Čudna mjesta. Teksture. Ljudi. Lica. Medvjedići. Cvijeće. Odjeća. Police. Šume. Poljane. Plantaže. Suton. Prozori.

- pokušavam probuditi kreativnost ili makar potaknuti se na fotografiranje s nabrajanjem motiva

Sama sam. Zaista, kuća je prazna. Slušam nekakvu ostarjelu house glazbu koju sam iskopala negdje iz neke mape na pretrpanom disku. Sama sam. I razmišljam.

Cijela moja osoba je jedan veliki nered i kaos. Moje misli nemaju reda, u većini slučajeva nemaju ni smisla. Moj izgled je ponekad u redu ali kosa ne. Moja soba, u mojoj sobi ne postoji pod. Računalo nema nikakvog reda ni rasporeda.

Volim svoj kaos. Volim neurednu kosu. Ne volim gledati pod, hladan je. Dramatična sam i suviše tužna.

Nedostaje mi. Ljubav mi nedostaje. Dodiri. Samo ti dodiri koje mi pruža, kad je tu. A čekam ga dugo, ludim, gubim se. Samo još par dana i osjetit ću taj miris njegovog tijela, dodir prstiju, čvrstu kožu i taj… Taj pogled. Da. Pogled. Nedostaje mi.

Samo božićni ukrasi svjetlucaju, šire toplu svjetlost. Osjećam se ugodnije. Ali i dalje pretužno. S praznim pogledom.

Sama sam. I razmišljam.

Večeras pišem pjesme samo za tebe.

Tebi,
što vjerno upijaš te kapi s lica potpuno iskrivljenog.
Tebi,
što šapućeš izlizane riječi nade..
Tebi,
vječnom osloncu moje vratne kralježnice.
Tebi,

jastuče moj.

Ležala sam poput zadovoljnog i lijenog mačka u svom krevetu. Samo što nisam bila zadovoljna. Ali sam bila lijena. Nije mi se sviđao zrak oko mene. Nije mi se sviđala boja zidova. Također ni boja ormara. Ormari su mi smetali. Ogromni su i nepotrebni. Pih. Pod je bio previše hladan. Stolica… Stolica se jedva nazirala pod tonom odjeće koja je nonšalantno bačena u tom smjeru svako jutro i svaku večer. Nisam htjela pomicati ništa od te odjeće. Sviđalo mi se tako. Kaos. Hm. Stol je odavno izgubio svoju funkciju. Inače crne boje, a sad je bio bijel, prekriven papirima svakojakog sadržaja. To mi je prijalo. Bar se činilo kao da radim nešto zanimljivo. Ah.

Htjela sam promijeniti boju zidova i izbaciti ormare jer ih ionako ne koristim (stolica je preuzela tu funkciju), krevet je jednostavno prevelik, ma sve bi išlo van! Ostavila bi madrac, desetak jastuka, onaj svoj jorgan i dvije najdraže deke, koje se baš ni ne slažu po boji. To bi smjestila u desni kut sobe ispod prozora. Stavila bi tepih. Bilo kakav. S bilo kakvim motivima. Više onako dvobojni. Crne ilustracije na tirkiznoj podlozi. A može i crvena. Kako god. Samo da je mekan i topao. Imala bi jedan jedini ormar. Zauzimao bi cijeli onaj zid preko puta prozora. Bio bi u nekom starinskom ili indijskom štihu. Iskreno nemam neku zamisao kako bi izgledao. Ne želim imati ormar. Ne. Smeta mi. 

U sredini prostorije nalazio bi se veliki ali niski stolić. Na tom stoliću bi se nalazila pepeljara a kraj nje šalica čaja ili kave. One kuhane. Nalazila bi se i ona zelena staklena posuda koju sam izmuzla od bake jer mi se previše sviđala. U njoj bi gorjela svijeća. Imala bi i stalak za mirisne štapiće koji bi palila svaka 2 do 3 dana. Duž zidova bi se prostirale police. Na njima bi se nalazile knjige. Puno knjiga. Od romana, pripovijetki, pjesama do enciklopedija, udžbenika. Od fantastike do surove stvarnosti. Teme koje bi zauzimale većinu predviđenog prostora su knjige o drugim svjetovima, alternativnoj povijesti, drevnim civilizacijama, istočnoj kulturi i duhovnosti. Sve te knjige bi čitala ispod prozora na svom improviziranom krevetu sa cigaretom u ruci i pripremljenim čajem/kavom na stolu. Pokraj tog improviziranog kreveta bi se nalazila hrpa olovaka, kemijski i bilježnica. U jednoj bi vodila dnevnik snova. Druga bi bila A4 formata sa crnim uvezom. Stranice bez crta. Unutra bi pretvarala svoje snove u crteže. S druge strane kreveta ( sada mislim na dio uz zid sve do zida nasuprotnog prozoru ) bi bili poslagani mali jastučići ili nekakav improvizirani trosjed u visini s krevetom. Na njima bi se nalazio laptop. U laptop bi bio spojen crtači tablet. Na ekranu bi se nalazio crtež pun boja i detalja. Do njega bi se nalazio fotoaparat. Viktor. Koji je upravo došao doma iz šetnje po nepoznatim mjestima, dosad neviđenim i sve to jedva čeka pokazati svijetu. Pokraj njega bi se nalazilo još par analognih fotoaparata koji isto čekaju da više okinu tu trideset i šestu fotku.

Svako jutro bi se ustajala u pravo vrijeme. Jedan dio bih odvojila za razgibavanje. Meditirala bih po pola sata dnevno. Vozila bi bicikl. Izlazila bi u šetnju sa voljenim Viktorom. Hranila bi se zdravo. Pripremala bih jela na svoj način. Razgovarala bi s prirodom.

(…)

I dalje ležim na krevetu poput zadovoljnog i lijenog mačka. Samo što nisam zadovoljna. Samo sam lijena.

A u međuvremenu sam pronašla inspiraciju.

Uokvirujem svoje ideale u kicaste okvire, a boja je jos uvijek svjeza.
Tiho saputanje u mirnoj noci uzburkava moje more misli.
Ideal klizi, osjecam hladnocu.
Pucketam prstima, nostalgicno.
Prazan pogled.
A cijeli spektar plese pred ocima.
Nuzan je odabir.
A odkuda poceti?

Gusim se u ovoj odvratnoj gomili koja sebe naziva naprednom civilizacijom. Zar previse komplicirati znaci napredovati?
Hvatam zrak na suhome , ne razumijem gdje me vodi ta moja misaona nit.
Dodirivala bi povrsinu nekog potoka. Da, to mi je potrebno. Malo dijete unutar ovog teskog oklopa je zedno. Dehidrira.
Premalo toga znam a znam sve. Gdje sam? ponekad se zapitam.

Pogodio si me sa 10 mjeseci teškim klupkom ljubavnog pletiva. 

U jednom trenutku cijela soba je bila ispunjena koncima bez kraja. Izvirili su kroz prozor. Dodirivali oblake. Cvilili su i vukli se posvuda. U trenu se sve pretvorilo u kaos. Tresla se zemlja , tresli sam se i ja. Ipak. Smirio se svijet , smirila se i duša. Vratila sam ti klupko i zadržala svoj kraj. Čuvaj ovaj svoj. I ne ispuštaj ga više.

Od moga tijela otkidaš komadiće, jedeš mi dušu , otimaš zrak. U potpunosti predana, ne bunim se. Naprotiv, uživam. Ali odjednom odmičeš se, staješ, odguruješ. Ponovno se primičeš, neodlučan si. Došao si do pola, što se nećkaš? Zar ćeš prepustiti najljepše komade lešinarima?